Silvestre Ntivuguruzwa bio je svjedok odbrane Françoisa-Xaviera Nzuwonemeyea i pripadnik čete obezbjeđenja Žandarmerije, koja je bila odgovorna za zaštitu visokih političara u Ruandi. Ntivuguruzwa je bio raspoređen da štiti predsjednicu Vlade Agathe Uwilingiyimana u njenoj rezidenciju u Kigaliju, Ruanda, dana 7. aprila 1994., dana na koji je ona ubijena.

Kad je Ntivuguruzwe tokom svjedočenja opisivao lokaciju rezidencije predsjednice Vlade, sudija Taghrid Hikmet zatražio je da se svjedoku da komad papira kako bi skicirao to susjedstvo. Svjedok je nacrtao i pokazao vojnu akademiju “Ecole Superieure Militaire” (“ESM”), Aveniju Pavla VI (označenu kao “Avenue Paul 6” na crtežu), kuću koja je pripadala Amerikancima (“USA”) i rusku ambasadu iza nje (“URSS”), rezidenciju koja je pripadala zapadnoafrikancima (“Ouest Africain”) i rezidenciju predsjednice Vlade (“PM”) ispred toga. Desno od rezidencije predsjednice Vlade nacrtao je i označio druge rezidencije i put koji je vodio ka kući ruandskog predsjednika Juvénala Habyarimane (“President”), koji je ubijen naveče 6. aprila 1994.

Nzuwonemeyina odbrana se oslonila na ovo svjedočenje i na druge dokaze kako bi potkrijepila svoj argument da Nzuwonemeye nije odgovoran za ubistvo predsjednice Vlade Uwilingiyimane.

Ovaj dokazni predmet je korišten u predmetu Ndindiliyimana i drugi, koji se neslužbeno naziva predmet “Military II”, u kojem su optužene četiri osobe: Augustin Bizimungu, François-Xavier Nzuwonemeye, Innocent Sagahutu i Augustin Ndindiliyimana, koje su 1994. godine bile na visokim položajima u vojsci Ruande ili u Nacionalnoj žandarmeriji.

Optuženi se terete za ubijanje pripadnika plemena Tutsi u župi Kansi, St André College, Nyanza Hill, u uredu zajednice Musambira i na drugim mjestima, za silovanje žena i djevojčica iz plemena Tutsi, kao i za ubistvo predsjednice Vlade Ruande i belgijskih vojnika iz Misije UN-a za pomoć Ruandi (UNAMIR), koja su, kako se navodi, počinili pripadnici vojske Ruande pod komandnom odgovornošću optuženih.

Ndindiliyimana i Nzuwonemeye su u žalbenom postupku oslobođeni po svim tačkama optužnice. Bizimungu je u žalbenom postupku proglašen krivim za genocid, istrebljenje, ubistvo i silovanje kao zločine protiv čovječnosti, kao i za ubistvo i silovanje kao teške povrede zajedničkog člana 3 Ženevskih konvencija i osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od 30 godina. Sagahutu je proglašen krivim za ubistvo kao zločin protiv čovječnosti i za ubistvo kao tešku povredu zajedničkog člana 3 Ženevskih konvencija i u žalbenom postupku je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina.